KO JE TU ZAKINUT
ponedjeljak, 03.08.2009.
MALA ZEMLJA ZA VELIKO PUŠENJE
HRVATSKA!
Još uvijek smo zemlja u kojoj se toleriraju pušači.
Pušači troše i pune državni proračun.
Korisni su državi.
Kada se razbole, pušači prazne državni proračun.
Štetni su državi.
Nepušači ne troše za duhan pa se ne puni proračun.
Štetni su državi.
Dugo žive i dugo su na grbači mirovinskog fonda.
Štetni su državi.
Mlad pušač je ok, star pušač nije ok - dok ne umre, jer može dobiti rak.
Svaka razumna politika mora procijeniti koliko se isplati imati pušače i nepušače. I kakva im je starosna struktura.
Optimalna mjera: stimuliranje pušenja i ubijanje starih pušača, prije nego dobiju rak. I općenito, eliminacija starije populacije.
Dakle, pušimo svi!
Pa i mi nepušači!
I neka Hrvatska postane raj za pušače.
srijeda, 29.07.2009.
PTSP
Pravi partizan ili ustaša ne može imati dijagnozu PTSP -a. Jer je star. Tako je to kod nas. Prošao im je rok za prijavu bolesti. Takav stari ratnik može imati samo neku staračku bolest, a neko ludilo iz rata nije na popisu staračkih bolešćurina. Iako ima staraca koji noću iskaču iz kreveta i misle da su opet u ratu. To je slučaj oca pok. Vladimira Bebića, poznatog "Bombardera s Kvarnera". Taj je stari odavno prevalio osamdesetu i zadržao "borbeni duh". Zašto se njemu teško prilagoditi? Gerilske akcije, Sutjeska, Neretva,.... Prošao je teške borbe nakon kojih se ipak može biti dobar čovjek, ali ne može se više biti i ubrojiv. Čovjek izdrži što čelik ne može, a onda izgubi dio ljudskosti. Zbog boli i straha postajemo ranjivi i štitimo se na razne načine. Npr. obuzima nas "pravedna mržnja" prema neprijateljima. Gubimo objektivnost i postajemo isključivi, netolerantni, zli. To može učiniti npr. strah s ratišta. Mnogi logori za mučenje zatvorenika i jesu napravljeni s ciljem da mučenjem unište ljudskost. Mnogi Vukovarci i ostali prošli su i teške borbe i zatim takve logore. Nešto slično bilo je namijenjeno srpskim zarobljenicima u Lori. I opet, čuvarima u Lori inspiraciju su dali srpski čuvari zatvora za zarobljene civile i hrvatske vojnike u Kninu. To u Kninu je bila prava poezija od logora, pjesmica o kojoj nitko ne pjeva u javnosti. Za razliku od slučaja Lora. Upoznao sam jednog gardistu koji je prošao torturu kninskog zatvora. Svaki dan imao je glavobolju. Kuća mu je srušena, a jedan brat mu je ostao bez noge u ratu. Taj je stvarno imao sve preduvjete da psihički oboli i zamrzi Srbe i svakoga tko mu brani da ih mrzi. Imamo nove PTSP - ovce, ali sjetimo se i dugo samozatajnih staraca s Bleiburga, ili nešto mlađih žitelja logora Golog Otoka... Kakva im je budućnost? Ne vole se "hvaliti" onim što su doživjeli. Malo tko ih razumije. Vukovarcima je dodatni stres došao od spoznaje da su nakon rata, gubitaka i batinanja, dobili državu koja se ne brine za njih, nego ih perverzno pokazuje kao žrtvu. I Haaške tužitelje koji ih ne vide.
Što je PTSP? To je kratica za stresni poremećaj koji je nastao nakon traume, a stručnjaci ga zovu i "post traumatski stresni poremećaj". Poznato? Ma da, ali to je u duhu engleskog jezika jer je to prilagodba s engleskog jezika, gdje se ista stvar zove PTSD (post traumatic stress disorder). Hrvatska kratica PTSP se izgovara na hrvatskom pravilno kao pe-te-es-pe, a ne kako svi govore pi-ti-es-pi. Slično bi bilo da se stranka SDP naziva es-di-pi. A HDZ eič-di-zed. Eto mnogi koji imaju PTSP ili se njime bave i ne znaju to izgovoriti kako treba. Zaista nevjerojatno, ali toliko o "stručnjacima" i problematici. Dosta gramatike.
Američki stručnjaci tvrde da se PTSP može prenositi generacijama. Što oni znaju! Eto, kod nas prema zakonu to ne može. Nemaju ga starci iz 2. svjetskog rata ni oni nastradali kasnije iz komunističkog perioda. Nemaju ga ni mnogi sudionici teških prometnih nezgoda. Tako su odredili neki drugovi i neka gospoda. A okruženi smo bolesnicima i luđacima. Izgleda mi da se PTSP može prenositi i stoljećima. Alternativa je shvatiti i oprostiti sebi i drugome. Osloboditi se. Pustiti neka to voda odnese. Neka voda sve opere, odnese. Neka bude mir u duši.
Mnoge Srbe još muči davna bitka na Marici, a žrtve Jasenovca i plakanje nad Jasenovcem im je svježije i od Oluje. To je primjer planski pothranjivane traume. Njih iskreno boli i oni plaču za svojim žrtvama i mrze nas. Iako su u tom svjetskom ratu i poraću ne bolje prošli Hrvati koji su se međusobno nemilosrdno poubijali. Čast srpskim žrtvama, ali srpski učenjaci na popis ovih žrtava trpaju sve jugoslavenske žrtve fašizma iz nekog zajedničkog popisa civilnih žrtava bivše države. Svatko tko tvrdi da je brojka manja od kojega milijuna, ili barem 700.000 ljudi njima je zločinac. Objavljeno je par članaka o tome kako oni pretjeruju u brojkama i kako na jedan popis ubijenih u Jasenovcu stavljaju i civile koju su nastradali bilo gdje. Zanimalo me je li to tako i ima li na tome popisu i neko meni poznato ime. Tamo sam zaista pronašao mog pradjeda i druge seljane koje su, zamislite, zaklali četnici i to pred kućom, a ne ubile ustaše u Jasenovcu. Pogledajte www.jasenovac.org. možda nađete i vi nekoga svoga tko je ubijen daleko od Jasenovca. Nemojte im pisati da to isprave, jer ovi nemaju srama. Jer ako oni onda i isprave taj podatak, ostave sve ostale i zadrže gomilu drugih laži. Ovako se bar vidi kakvi su im argumenti. A Jasenovac je dovoljno grozan i bez povećanja broja ubijenih. I Jasenovac ima svoje posebne podatke (Memorijalni centar Jasenovac ima web stranicu) i istraživanja još nisu završena.
I neki od nas Hrvata još žale izgubljene stvari poput bitke na Krbavskom polju, pada Bosne ili tvrdog grada Klisa u ruke Turaka. Zbog pogubljenja Zrinskih i Frankopana, ubojstva Stjepana Radića. Stradanja bezimenih i manje poznatih. Gubitka Srijema i Boke. Bleiburga. Stare Gradiške i Jasenovca. Golog Otoka. Iako smo daleko od srpske histerije, i mi smo, sve u svemu bolesna nacija, koja živi u bolesnoj regiji od stranaca nazvanoj Balkan i na tom velikom psihijatrijskom odjelu ima nas svakakvih.
Osim ovakvog malog, domoljubnog, dobio sam i svoj konkretni, mali, osobni i novi moderni PTSP, kojega eto priznaje medicina. I nisam zato posjetio psihijatra. Isplakao se, odslinio, odmolio, otrpio, pričao ljudima, sve rekao i ušutio.
I opet tu i tamo mi dođe da kažem. A nema se tu što reći. Bio sam prekratko u odori da se mogu smatrati nekim braniteljem. Dalo mi je odličje, jedno vrijeme naknadu za sudjelovanje u ratu (bio sam student), kasnije sam dobio i nešto dionica (vrijednost do sto kuna) i to je to. Zbunjujuće. Drugi su poginuli, treći išli u mirovinu... Četvrti nastavili normalan život, koliko je moguće... Doživio sam neke gadne stvari. Okusio sam rat. Za to je dosta jedan dan. Jedan dan rata. Valjda mi je najgore prošlo, a ostalo je eto, nešto emocija. Tu i tamo se rasplačem kad vidim da klinci nose hrvatske kockice i pjevaju našu himnu. Od sreće i tuge zašto tako nije moglo biti odmah i to bez rata i bez patnje. Bez stoljetne patnje. Bez srpske agresije. Bez hrvatske lopovske pretvorbe. Više me ne prolaze trnci na pjevanje ili glazbu hrvatske himne, kao nekada, samo vidim u djeci nedosanjanu budućnost koju smo priželjkivali i nismo dočekali. "U boj, u boj za narod svoj!" Ma jebeš boj. Rat je završio, srećom. "Mi Hrvati!" I mi Govna, djeco moja, kako kad... I mi Hrvati! To sve bilo je ne tako davno, a već ima sto teorija o ratu. Neki kažu da ga nije ni bilo... Kako kome. Neka ničija djeca nikada ne vide rata.
Žarko Domljan (tada predsjednik Sabora) je rekao da hrvatski vojnici taj PTSP ne mogu imati, jer da nismo mi kao Ameri u Vijetnamu koji se bore za tuđe. "Mi se borimo za svoje i imamo visok moral." Točno Žare, ali život je život, strah je strah. Snovi i razočaranja... I gadni snovi u snu. I java koja ti kaže da možda nisi tu gdje vidiš da jesi. Možda si ipak na ratištu... U minskom polju, a ne u gradskom parku. Možda jednom napravim nešto za mlade. Želim napisati filmski scenarij, samo nemam vremena sada učiti kako se to radi. To bi bio antiratni film. Eto, taj Domljan je bio jedan od viđenijih ljudi u državi i tako je on mislio da nekome diže moral pričanjem gluposti.
Zašto smo se borili onda i zašto se više ne borimo kao nekada da stvorimo ono za što smo se u ratu borili? Slobodni smo, ali se više ne borimo. Jer nema pravog vođe. Jednostavno. Kakav god da je bio, Tuđman je bio organizator. I bio je karizmatičan. I dovoljno lud da oko sebe okupi ekstremne ljevičare i desničare. A bili smo i pritisnuti akcijama s druge strane. Kroz moje selo prošli su srpski mitingaši s podignuta tri prsta i zastavama i to je bilo to. Išlo se u rat da nas ne jebu u mozak četnici i jugokomunisti. Ovi prvi su nam usput, radili i o glavi. Barikade, premlaćivanja, naoružavanje srpskih civila, provokacije, razbojništva, palež, ubojstva, akcije JNA i stvarni rat. Imate jebeni rat, uspjeli ste. A Bosanci su gledali na Yutelu kako smo mi jedni i drugi nasjeli raspamećeni propagandom i oni su rat dočekali uglavnom svjesni našeg ludila i nespremni ko mile majke. Pa su nastradali i oni. Jer su muslimani. I jer drže vrijedni teritorij. Jer su živi.
Što smo mi Hrvati u Hrvatskoj očekivali dobiti umjesto jednoumlja i ropstva pod Miloševićevom Jugoslavijom? Slobodnu, samostalnu, pravednu (reda i posla za sve), demokratsku (opet pravednu), pametnu (bez jednoumlja), modernu (bolju za sve stanovnike) Domovinu. Da se njome ponosimo. A Srbi ako baš vole našu zemlju, neka dođu kao turisti i budu normalni kao i drugi gosti. A ne da nam čine većinu vojske i policije. Da, ali oni žele biti gospodari i vladati zemljama "nepostojećih naroda". I ako se za tu ideju moralo i poginuti... A što je to poginuti? Pa nećemo valjda pustiti da nas drže u grču i strahu još 70 godina? Eh, sada više ne znam kako bih postupio. Jer sam naučio cijeniti život više od imovine. Više od zavičaja. Više od svoje voljene Domovine. Čak i život zločinca sa suprotne strane fronte vrijedi neizmjerno. To me naučio tek rat, to sam odjednom osjetio i shvatio.
Nismo bili ustaše kako oni kažu, ali dok bi nam to rekli, uokolo su njihovi mitingaši krstarili po Hrvatskoj sa srpskim zastavama, "moštima cara Lazara", koji je zapravo bio knez i tko ga šljivi uostalom što je bio? Što to oni nama spremaju? Zar zaista njihovu Zapadnu Srbiju? Zar opet taj cilj iz 18. ili 19. stoljeća??? Rekli su da smo svi mi ustaše (i pok. Račanu!) pa nas tako ocrnili u startu, a nama je ostalo braniti se pred užasnim optužbama. A oni će nas gaziti. Ako nas vi zovete tako, mi smo onda samo za vas ustaše i to ustaše do neba. Ma koje ustaše. Mi smo povampirene turbo ustaše, crnokošuljaši. Rođeni da vas ubijamo. A razlog da ti tepaju da si ustaša, tj. "kasapin" i zločinac je taj što te onda imaju pravo hladno smaknuti. Dobro, opet priznajemo svima takvima da smo ustaše, za dom spremni i u pičku materinu odosmo nespremni... U nekakav suludi rat koji je odnio toliko vremena, života, sreće i nade. To je razdoblje prošlo, ali nakon rata nađoše se neki naši jezični čistunci, moderni tzv. antifašisti, koji se bore za Hrvatsku tako da pronalaze moderne, šminkerske ustaše. A ima i takvih ustaša. Ta novokomponirana ustaška mladež pojavila se odnekud, ispuzali su zajedno s turbo narodnjacima. Javili su se još u ratu i nakon rata, valjda iz prkosa prema starijima. Jer slušati srpske narodnjake i biti ustaša nije baš logična kombinacija. Nek je ludo i nek se praši! Dođe glupi mulac i raspali narodnjake usred rata, usred sela na rubu ratne zone. Izaziva golobradi mali seronja. I tako je to počelo. Kasnije su se oslobodili i svi ostali koji vole narodnjake. Često je slučaj da isti koji nose ustaška obilježja slušaju i turbo folk. Dobili smo šminkerske ustaše i šminkerske narodnjake. Ne poštujem baš Mesića, ali maskembal nekih "ustaških" šminkera na Thompsonovim koncertima je zaista idiotizam. Još je ok bilo biti "ustaša" u ratu, iz štosa i da se zajebaje neprijatelje, ali sada je to već postao glupi maskembal. Mesiću svaka čast na usporedbi. On ujedno ljuti i uveseljava svoj raspamećeni narod.
Ima nas još Hrvata koji smo za slobodnu Hrvatsku bez ikakve ideologije. Bez zločina, bez diskriminacije, bez prisile. Poštujem svakoga branitelja, jer znam kako je to kad ti jedan suborac, makar primitivac i idiot spašava život, a s takvim u civilstvu ne bi hodao ni istom stranom ulice. Jer je problematičan tip s kojim je svaka komunikacija mučna. A tik do tebe neki intelektualac i uz to samozvani antifašist pametuje o tome da to nije njegov rat. I nikakve koristi od takvoga dok ti neprijatelj radi o glavi i još kaže da si ustaša. I onda nakon rata loviš suborca, iako se žrtvovao i usput napravio koji zločin. Ok, neka odgovara za zločine. Ne opravdavam ih, ali spasili su i vaš život. I krezubi Thompson i njegova ekipa. I mnogi drugi. Pošteni Srbi, makar bili kuhari s druge strane linije nisu ubijali civile. Ma, nisu niti pucali, ali su hranili one koji ubijaju civile i vojnike. Makar su mnogi građani Srbije pasivno ostali doma i uredno plaćali porez Miloševiću, oni ne mogu biti za mene bolji od nekog prolupalog branitelja, ako je pravi branitelj, a ne suludi ubojica, zločinac i manijak. Uz to, kuhari su se još i odazvali ratovati. Iako, ni Srbi nisu imali izbora, jednostavno, takve su vođe imali... Opet smo došli na temu važnosti vođenja. Tko nas sada vodi i geje? Ako nam je dobra Lepa Brena, dobar je i Norac. On je, osim učinjenog zla, kažu herojski branio Hrvatsku i naše ljude. To nekome u sigurnosti velegrada ne znači mnogo, ali mještanima nekih krajeva i sela na terenu znači. Oduzelo mu je i to. O onome zlu ga što je učinio znam samo iz pisanja Ferala ili iz izjava hrvatskoga političara Kajina. Ne zna se što je istina o Norcu, nema otvorene javne rasprave o herojima i zločincima. Sad je ostala samo ljaga, sramota i kazna, bez priznanja dobrih stvari koje je učinio. I njega u javnosti slave samo šminkerske ustaše i pokoji političar, što se želi nekome dodvoriti. Jebem ti nema pravde.
Zadnji slučaj stresa o kojem razmišljam je onaj s putnicima iz nastradalog vlaka za Split. Znam kakav je stres kad očekuješ kratkotrajni sudar u prometu. A kakav je to stres voziti se minutama i minutama u smrt... Kako tu prolazi vrijeme? Presporo, ili prebrzo? Ne znam... A najveći je stres valjda doživio onaj koji je to prvi znao i stoga najdulje proživljavao. Strojovođa. On je odgovoran za ljude u vlaku. On je taj. Što će uraditi? Ne može ih spasiti. Jure u smrt. Sve brže i brže u propast. "Šta se ovo događa? Zašto ne rade kočnice? Bože, samo da ne padnemo u provaliju..." Nakon sudara izletio je iz vlaka, ne zna ni sam kako i izvlačio nastradale. Na kraju se i sam srušio, izdale su ga snage. Odnesen je na nosilima kao i ostali nastradali. Čovjek je pušten doma, inače teško psihički rastrojen. Ne daje izjave za medije. Iako je katolik, u suzama je odbio pričati i s biskupom Barišićem. Rana je svježa i boli. Možda misli da je ipak on kriv, barem malo... Da je morao na vrijeme shvatiti što se događa... Tko zna što mu se mota po glavi?
A kako mu psihijatri mogu pomoći? Oni imaju iskustva i znanja. Neka ga u krugu obitelji. Uz djecu. Uz suprugu. Uz majku. Pa koliko uspiju. I naravno, ovaj čovjek će teško više sjesti za upravljačko mjesto. Imamo li još jednog invalida ko od brda odvaljenoga? Preživjeli putnici boje se više sjesti u vlak. Eto kako patnja izaziva gubitak vjere i povjerenja... Samo da ga ne raščereče glupasti novinari. Umalo je on optužen za prebrzu vožnju. O kakva nepravda! Dobro je da se oglasio sindikat strojovođa pa i da je odmah nastradao i onaj "rebel", koji također nije uspio zakočiti. Previše je očito. Strojovođi ne pakovati! Mediji su bili javili i da je strojovođa mrtav. Čeka ga period izbjegavanja medija. Zatim period interesa za ono napisano o njegovom slučaju. Itd. Ne znam što će učiniti za sebe da to prebrodi. Vjerojatno ništa, iz inercije. Samo da ne nađe utjehu u alkoholu. Neka njega i njegovu obitelj čuva dobri Bog. Da PTSP ne stanuje u tvojoj obitelji, dragi Joško Paliniću. Nego sloboda od straha. Ljubav. Mir. Potraži Boga. Ponovo. Nema nam druge nego se oslobađati od svake mržnje, nepravde i straha.
Isuse dragi, pogledaj našega Joška.
Pogledaj roditelje bolesne djece i umiruće.
Pogledaj silovane žene.
Pogledaj prezadužene, nezaposlene, obespravljene.
Pogledaj sve razvedene obitelji i odbačenu djecu.
Pogledaj sve one koji svaki dan žive pod stresom.
Sve je to taj gadni PTSP.
A ne samo braniteljski PTSP.
Pogledaj nas.
petak, 24.07.2009.
MOJA PRODAVAONICA
Jutro. Pogledao Marinov i Begin glog. "Kad srce kaže kokoš, Bego kaže juha!" Plakao od smijeha. Dobro jutro! Doručak. Kerumov dućan. Usput pozdravljam prodavačice. I prodavača. Nove frizure, detalji, podočnjaci, nakit. One me nekad pogledaju značajnim pogledom. Jutros im nisam zanimljiv. Dobro je.
Na frižideru raspolućene lubenice. Miriše neka šunka. Miris koji baca u trans. Biram kruh, mlijeko i salamu. Dolazim na kasu. Veselim se. To mlada, dotad nelijepa prodavačica ima dubok i lijep dekolte. Okriva dio bujnog poprsja. Pred nama nedužnim prolaznicima odjednom je zablistala.
Kupovina je obogaćena razgledavanjem. Nisam buljio, samo malo pogledao s užitkom. Je li to slučajno izloženo? Ne, ali... Je li to zbog mene? Ne, ali... Smije li se zaviriti? Malo, ali... Je li to bezobrazno? Je, ako... Zabranjeno? Nije, ali... Čarolija dostojna Pepeljuge.
Stavljam svoju košaricu njoj na raspolaganje. Razgledavanje završeno.
S moje lijeve strane, krajičkom oka opažam nejasni lik visoke žene. Ostavlja do moje košarice neki sok u flaši. Kakva je? Mlađa, srednje dobi? Lijepa oku ili manje privlačna? Okrećem polako glavu ulijevo i malo gore. Imam pravo vidjeti tko je to što stoji tako blizu mene. Vitka i visoka, lijepog plavo-zelenog oka. Crnka dugokosa. Na ugodnom licu titra joj ljubazan osmijeh. Ja odavno zauzet. Samo pogledao. Je li to zlo?
Okrećem se kasi. Još nije gotovo. 13,70 kn. Dajem dvadesetaču. Blagajnica prebire po kasi i traži kusur. Već trpam stvari u Kerumove vrećice. Žute, tvrde, višekratne. Nekada pomislim da je i to doprinos ekologiji. Sada samo uživam u utisku doživljene ljepote. Hvala i doviđenja, rekoh prodavačici. Tišina.
Bacih pogled i na novine "24 sata" pri izlasku. Smeće, kao i sve tiskovine. Lijepa kupovina.
ponedjeljak, 20.07.2009.
VEZA SA ŽIVOTINJOM
Ljudi na razne načine pokazuju svoju ljubav. Jedni jednostavno vole životinje, iako ih drugi žele i seksualno osjetiti, iako ne nužno i ostati s njima u vezi. Kao seks za jednu noć. A neki se žele i vezati.
Zoofilija je seksualna privlačnost čovjeka prema životinjama. Postoji i obratna privlačnost, jer ipak je to životinjski nagon. Netko kaže da je to seksualno iskorištavanje životinja. Zašto se to uopće zove ljubav (filija), ili naklonost, ako je takav seks iskorištavanje? I kakvo je to iskorištavanje, ako se to i životinji svidi? Zar ona nema izbora? A tko zna što ona želi?
Voliš li ti životinje? Poštuješ li njihovo pravo da se seksualno slobodno izraze i da žive u stabilnoj zajednici, da ih se nikako ne izrabljuje i da im se omogući dostojanstven ukop i prirodna smrt? I da im se pomogne ostvariti pravo na odabir civiliziranog partnera iz redova druge vrste? Ljudi oduvijek vole životinje, ali to još nije institucionalizirano u civilni brak. Neki kažu da npr. koza nema slobodnu volju stupanja u seks s čovjekom, ali neće se ona ni puno buniti, pogotovo ako dobije poticaj (hrana) i ako se pravilno odgaja od malih nogu (kulturno okruženje). Eto, koza je mala sponzoruša i ništa zlo u tome. Bar neće pozirati na jahtama pred debelim starim, ili preplanulim mišićavim mladim bogatašima.
Ljudi moji, pa ovo je ipak 21. stoljeće, kada oženjeni homoseksualci imaju prava vjenčanih parova, usvajaju djecu, a mnogi ljudi misle da je brak samo formalnost, ponajviše ekonomska (interesna) zajednica. Pa zašto se ne bi išlo i na brak među različitim vrstama? Npr. daruješ svoj život stablu, platonska ljubav. Ili ne baš platonska, ako se zaljubiš u neku drugu vrstu, pa imate male klince, kao u Zvjezdanim stazama. Tamo su bića inteligentna, s pravom izbora, ali kad udare hormoni i feromoni, onda smo svi kompatibilni i svi smo idealni partneri. A ako ne ide, npr. ono drugo nije zadovoljno, idemo dalje. Nema problema kao s brakom. Zar čovjek nije vrsta primata, dakle on je životinja koja evoluira? Životinja, pripitomljena životinja. Ili je čovjek nešto više? Je li Crkva u pravu?
Ostavimo se morala, idemo na čistu, jasnu materiju. Na seks. I suživot u interesnoj vezi. Ja tebi, ti meni. Mi nama. Evo, postoje razni interesi za, npr. vezu između muškarca i koze. I seks funkcionira. Iako za sada nema potomstva, naš Radman je probio prirodnu reprodukcijsku blokadu među vrstama. Znanosti i medicina napreduju, priroda se mijenja. Nema ograničenja. Nema svađe oko daljinskog. Kozi daš jesti, očistiš iza nje i tu i tamo je okupaš. Čuvaš je od susjedova divljeg psa. Ona legne kraj tebe, mekeće. Češkaš je, gledate tvoj omiljeni program, kasnije opereš suđe, itd. Pravi život... Provodite vrijeme zajedno, razvija se privrženost partneru, zrela ljubav... Što će vam itko, što će vam djeca... Mama i tata? Punica? Ljudsku djecu može se i usvojiti (mali dodatak sadašnjem zakonu), ako muškarac baš želi, a kozi se može dovesti jednom godišnje i jarca po njenom izboru. Muškarac mora imati razumijevanja i ne biti ljubomoran. Ista stvar vrijedi i za kozu. Jer i one znaju biti ljubomorne i te kako... To je stvar tolerancije i civilizacije. Potomstvo između koze i jarca se može i smanjiti na par miljenika, radi sretnije socijalizacije koze, a ostale se jariće može donirati, bilo kao zamrznute zametke, ili ih se kad narastu jednostavno da u ustanovu za djecu i životinje bez skrbi roditelja. Interes u ovoj zajednici postoji, jer koza daje zna se što... Mlijeko, meso, organsko gnojivo... A seks... Tu je potrebna obzirnost, jer ipak se radi o drugoj vrsti. Naravno, partnericu se ne smije ubiti i pojesti, kao što rade neki necivilizirani ljudi sa svojim ženama. Što još ima za ponuditi jedna koza? A koza ima i osobnost, inteligenciju i zna se brinuti sama za sebe. Nije ona pasivni promatrač i uz to ima šarma. Zna biti tvrdoglava, svadljiva, nježna, brižna... Ako joj obučeš hulahopke i staviš haltere i kozju vestu pa i šeširić, ona izgleda kao dama. Zamisli njegovanu kozu s onom svojom bradicom, papcima i još djeluje mladenački ako veselo vrti repićem. Ako se pokaže da je koza nesretna, mora joj se pomoći neka nađe svoju sreću. Ljudska djeca ostaju muškom partneru - muškarcu, jarići idu s kozom, osim ako djeca ne izaberu drukčije. Eto, sloboda svima. Nema nasilja u obitelji. Osim toga, može se u ovakoj vezi uvesti naziv partner i partnerica, kako se ne bi isticalo podrijetlo jednoga od partnera. Jer svi smo ravnopravni, ipak smo svi životinje. Svatko je dužan dati koliko može, a smije uzeti iz veze koliko mu treba. Planetarna svijest, ravnopravnost, sloboda. Napredak. Ovo je za slučaj muškarca i koze.
I jarci su zainteresirani za seks sa ženama pa može i takav odnos, ako žene prihvate, iako to još patrijarhalni muškarac ženama ne dopušta. A tu i tamo muškarac sebi dopušta seks s kozom i to već tisućama godina. I neće on samo kozu. Sve na četiri noge i sve pernato. Zato je glupo pitati jesu li se događale te stvari između Homo sapiensa sapiensa i Neandertalaca. Pa naravno!
Navedi argumente za i protiv izvanbračne zajednice s kozom i argumente vezano uz doniranje jajnih stanica, sperme i zamrznutih ljudskih fetusa takvim parovima.
